Teorija zavjere o tome kako vojska Ukrajine razvija biološko oružje i namjerava da pribavi “prljavu bombu” postala je lajtmotiv propagande Kremlja. Taktika sprovođena od strane sovjetskih dezinformatora još od barem 1949. godine ponovo je postala aktuelna i prihvaćena od strane opskurnih pokreta, nanoseći štetu značajnim inicijativama usmjerenim ka suzbijanju prijetnji.
Potraga za korijenima priča
Početkom marta 2022, nekoliko dana nakon početka invazija na Ukrajinu, ruske vlasti i mediji su počeli sa širenjem navoda o 30 tajnih laboratorija na 14 različitih lokacija širom Ukrajine, kojima se navodno upravlja ili direktno od strane SAD ili u saradnji sa njima, posvećenih razvoju biološkog oružja.
Ovo je praćeno sličnim tvrdnjama objavljenim 6. marta, deset dana nakon početka invazije, u kojima se tvrdilo da Ukrajina pokušava da napravi „prljavu bombu“ na bazi plutonijuma koristeći materijal iz zatvorene nuklearne elektrane u Černobilu.
Ovo je nadgradnja ranije izjave koju je noć pred invaziju izrekao predsjednik Rusije, Vladimir Putin, kazavši da su vlasti u Kijevu „otišle toliko daleko da imaju pretenziju da nabave nuklearno naoružanje“, predstavljajući navedeno kao jedan od razloga da se opravda invazija.
Više od četiri mjeseca kasnije, nijedan dokaz za navedene tvrdnje nije objavljen, iako Ruska Federacija sada ima direktan pristup regionima Ukrajine gdje su, shodno njihovim optužbama, vlasti SAD skladištile opasan biološki materijal.
Glavne karakteristike priča
Ova studija slučaja se bavi glavnim retoričkim karakteristikama ovih priča sa ciljem otkrivanja mogućih razloga njihovog izmišljanja kao i pretpostavke njihovih budućih implikacija.
Za početak važno je reći da sve ove priče imaju tri ključne karakteristike: nedorečenost, unutrašnje kontradiktornosti i hronološku, kao i logičku, nekonzistentnost.
Neodređenost: Korišćenje „nuklearne“ terminologije radi snažnijeg uticaja
Neodređenost se posebno primjećuje u prvoj priči: Putinovoj tvrdnji da su vlasti u Kijevu „otišle toliko daleko da imaju aspiracije“ da nabave nuklearno oružje, što je izuzetno uopštena tvrdnja koja ne znači ništa konkretno.
Koju je, dakle, ulogu imalo iznošenje ovakve optužbe?
Izjava je dio mnogo dužeg govora koji je imao za cilj da opravda invaziju kroz istorijski revizionizam, demonizaciju Ukrajinaca, kao i sveopšte napade na „naciste“ koji su na vlasti u Kijevu.
Posmatrana u kontekstu govora, tvrdnja o „aspiracijama“ da se nabavi nuklearno oružje djeluje gotovo kao naknadna pamet, što sugeriše da je vjerovatno dodata kako bi se podigao stepen svijesti o moralnoj opravdanosti rata i pridobila podrška javnosti.
Ovo bi objasnilo zašto tvrdnja nije razrađena sve do nekoliko dana nakon što je invazija počela, kada je tvrdnja prerasla u nepotkrijepljenu optužbu da Ukrajina pokušava da proizvede „prljavu bombu“.
Unutrašnje protivrječnosti: Izmišljena tajnovitost
Druge izjave se više izdvajaju po svojoj unutrašnjoj protivrječnosti: tvrdnje o „tajnim“ bio-laboratorijama koje sprovode opasna istraživanja su, zapravo, bazirane na javno dostupnim informacijama vlasti i Sjedinjenih Država i Ukrajine.
Postojanje laboratorija o kojima se govori, kao i saradnje SAD, EU i Svjetske zdravstvene organizacije, koje imaju za cilj smanjenje posljedica koje mogu izazvati smrtonosni patogeni i istraživanje novih vakcina, poznato je od ranije: brojne države su uključene u međunarodnu mrežu institucija i projekata za istraživanje biološke bezbjednosti, posebno nakon početka pandemije COVID-19.
Novinska agencija „TASS“, koja je u državnom vlasništvu Rusije, kao zakonski osnov za saradnju SAD i Ukrajine u istraživanju navodi „Sporazum o saradnji u oblasti suzbijanja širenja tehnologija, patogena i ekspertize koja bi mogla biti korišćena za razvoj biološkog naoružanja“, koji su potpisali Ministarstvo odbrane SAD i Ministarstvo zdravlja Ukrajine 2005. godine.
Ovaj javno dostupni dokument je dio serije sporazuma potpisanih između SAD i nekoliko bivših sovjetskih država kako bi se opasni biohemijski materijal naslijeđen raspadom SSSR-a držao pod kontrolom, te kako bi se spriječilo njegovo širenje ili prodaja trećim državama ili terorističkim organizacijama i kako bi se razvile efikasne mjere za njihovo suzbijanje.
Izjave ruskih vlasti o laboratorijama u Ukrajini koriste već pobijene tvrdnje o vezama srodnika američkih političara s ukrajinskim istraživačkim laboratorijama kako bi implicirale da su se tu odvijale određene tajne aktivnosti, koje su „raskrinkane“ zahvaljujući ekskluzivnim dokumentima do kojih je došlo Ministarstvo odbrane.
Ono što se, međutim, ne navodi jeste da su odredbe ovih sporazuma već javno dostupne na sajtovima relevantnih ukrajinskih agencija.
Kako bi se proizveo osjećaj tajnovitosti u vezi s javno dostupnim informacijama, vlasti Rusije u svojim izjavama ostaju nekoherentne kako bi se izbjeglo otkrivanje toga da za iste ne postoje dokazi.
Upravo zato, oni „skreću pažnju“ na potrebu da se „pojasne pravi ciljevi“ aktivnosti koje su „otkrili“ u javnim dokumentima, iako su ciljevi navedeni u samim sporazumima.
Vlasti RF govore o „rizicima“ povezanim sa smrtonosnim patogenima, navodeći ranije propuste u rukovanju, ali propuštaju da kažu da su za navedene propuste vlasti SAD priznale i preuzele odgovornost te preuzele odgovarajuće mjere za suzbijanje.
Kremlj ponavlja i tvrdnje o skandalu povezanom sa sličnim laboratorijama u Gruziji: ove su tvrdnje izmislili ruski mediji 2018, namjerno pogrešno označavajući uobičajeni i od strane SZO odobreni lijek za hepatitis C kao „neprovjeren lijek“, podgrijavajući priče o zlokobnim planovima SAD da ih testiraju na neznavenim pojedincima.
Oni koji ne znaju da su prvobitne tvrdnje već opovrgnute mogu povjerovati da je ono što se dešava u Ukrajini dio „nečeg“ većeg i vjerovatnije je da će povjerovati i u neke nove tvrdnje.
Zbog unutrašnje kontradiktornosti tvrdnji o navodnoj tajnosti planovima sa jedne strane i javne dostupnosti informacija s druge strane, vlasti Ruske Federacije moraju prećutati detalje i zadržati uopštenost u izražavanju kako bi se održao osjećaj straha, prijetnje i panike.
U praksi ovo znači da se ove tvrdnje ne bave konkretnim pitanjima i jedino što postižu je širenje straha u cilju „demonizacije“ protivnika.
Logička i hronološka nekonzistentnost: Priča koja je trebalo da bude ispričana ranije
Vrijeme objavljivanja optužbi baca sumnju na njihovu logičku koherentnost. Najranija Putinova izjava, kao što je već istaknuto, previše je uopštena da ukaže i na što, ali „potkrepljeniji“ navodi – poput onih o prljavoj bombi i onih o biološkim laboratorijama – upotrijebljeni su kao razlozi za opravdavanje ruske invazije.
Mediji koji podržavaju Kremlj, populistički tabloidi, te sajtovi koji se bave teorijama zavjere, od najopskurnijih do onih najpopularnijih, preuzeli su ove navode i distribuirali ih, hraneći time narativ o moralnoj opravdanosti „specijalne vojne operacije“ usmjerene ka demilitarizaciji Ukrajine.
Problem je što su se ovi navodi počeli koristiti kao dokaz neophodnosti „neutralizacije“ Ukrajine tek nakon početka same invazije.
Do tada, navodi o ukrajinskim laboratorijama su bili prisutni u ruskim dezinformativnim kanalima kao dio opšte medijske ofanzive Kremlja povezane s pandemijom COVID-19 ili generalne diskreditacije ostalih država, ali se nijesu pojavili na spisku prijetnji čije je adresiranje Putin zahtijevao kako ne bi napao Ukrajinu.
Ako je postojala i najmanja mogućnost da su ove optužbe opravdane, zašto bi se onda iznosile tek jednu i po nedjelju poslije početka invazije?
Objašnjenje navoda
Ovako čudan tajming nas navodi da posumnjamo kako su ovi navodi izmišljani nausput, ne bi li se potezi Kremlja pokušali opravdati ex post. Ali, ukoliko je to slučaj, pitanje je: Zašto?
Do momenta kada su ovi navodi počeli cirkulisati, već se ispostavilo kako se dva scenarija kojima se Kremlj nadao nijesu ispunila: ukrajinska vojska se nije raspala nakon kratkog blickriga, niti se raspalo zapadno jedinstvo u protivljenju agresiji Ruske Federacije.
Ovo je, moguće, kreatore planova iz Kremlja, koji su očekivali da će se rat tako brzo završiti da će Zapad biti stavljen pred svršen čin, stavilo u situaciju da moraju opravdati produžetak vojnih operacija kroz delegitimizaciju Ukrajine kao jedne „odmetničke države“.
Takođe, ovo bi objasnilo i podjednako čudan izbor oslanjanja na javna dokumenta u cilju kreiranja osjećaja tajnosti i prijetnje: Kako su dokumenta bila već dostupna, predstavljala su lako pristupačan izvor materijala koji se brzo može staviti u adekvatnu funkciju kroz jednostavno pogrešno predstavljanje podataka.
Ovo je taktika dezinformisanja s kojom Kremlj ima iskustva i kojom se lako i brzo može koristiti, s obzirom na to da je upotrebljava makar od 1949.
Uticaj dezinformacija
„Teorija o biološkim laboratorijama“ je, čini se, već uzela maha unutar određenih djelova desnice i krajnje desnice s obje strane Atlantskog okeana.
Takođe, teorija nailazi na dobar prijem i širi se uz pomoć medija kao što je „Foks njuz“, koji je promovisao slične lažne navode o oružjima za masovno uništenje pred invaziju na Irak 2003. godine.
Iako izgleda da političari koji šire ovakve priče još uvijek nemaju značajan uticaj na Zapadu, dezinformacije koje Kremlj širi ipak već uspijevaju načiniti određenu stvarnu štetu.
Imajući u vidu činjenicu da su brojne inicijative od suštinskog značaja za suzbijanje prijetnji finansijski podržane od strane SAD ili EU, ili se sprovode u saradnji s istima, lažne optužbe kao efekat imaju delegitimizaciju međunarodne saradnje u oblasti istraživanja.
Informacije iz bioloških laboratorija koje se bave suzbijanjem prijetnji su, pak, mnogim zemljama dale ključni osnov za borbu protiv pandemije COVID-19.
Ruske optužbe su već nagnale pojedince da posumnjaju u slične inicijative u drugim krajevima svijeta. Ostali idu i korak dalje: Usljed ruskog pritiska, Jermenija je svoju saradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama u oblasti opasnih patogena spustila na niži nivo.
Opasnosti širenja straha i nepovjerenja u vezi s međunarodnom saradnjom na planu bioloških prijetnji u vrijeme trajanja jedne globalne pandemije, a naročito u momentu kada eksperti upozoravaju kako nove pandemije stoje pred nama, su očigledne.